Dame i gospodo,

uvažene ekselencije

dragi prijatelji!  

Želim da iskažem svoje poštovanje inicijatorima i organizatorima ove izuzetne manifestacije koja je, zbog ranijih - a posebno zbog ovogodišnjeg laureata, postala vrijednosno mjerilo utemeljeno na valoriziranom kvalitetu, dakle, na prepoznatljivom i praktično pokazanom i dokazanom talentu i općeprihvaćenoj ostavštini koja ostaje ugrađena u kulturno naslijeđe našeg društva, države, podneblja, regiona, poprimajući internacionalni karakter i univerzalni značaj.

Skup temeljnih vrijednosti i posebnosti jednoga naroda čini njegov identitet, a kultura predstavlja jednu od najvažnijih komponenti njegove sadržajnosti.

U stvari, aktuelna je rasprava i pitanje: da li postoji razlika između civilizacije i kulture. Da, civilizacija je materija, a kultura je duhovnost. Civilizacija prosvjećuje, a kultura pruža mogućnost samospoznaje.

Zato ih je, i pored razlika, teško razdvojiti i potrebno ih je posmatrati u sedimentima njihovog historijskog prožimanja – jer je civilizacija oduvijek bila produkt nauke, izuma, tehnike, dok kulturu - kao produkt umjetnosti, filozofije, religije, tradicije, karakterizira posebnost koja je  uvijek predstavljala stvaralačku materijalnu, estetsku i duhovnu puninu.

Ali ovakav obrazac univerzalizma nije uvijek bio poštovan. Posebno ne u BiH. I posebno ne kada su u pitanju Bošnjaci koji su, za razliku od drugih naroda na našim prostorima, u prethodnom stoljeću, dakle decenijama, morali kroz odbranu vlastite kulturne samobitnosti dokazivati, braniti i štititi svoj historijski kontinuitet i pravo na nacionalni identitet. 

Jedan od najdrastičnijih načina pokazivanja takvog ignorantskog odnosa je bio odnos prema bosanskohercegovačkoj književnosti i ciljanog  nepriznavanja njene zasebnosti, iza čega se krila mnogo veća i opasnija namjera – a to je nepriznavanje Bošnjaka i bosanskohercegovačke državnosti.

Jer, kako je to jednom prilikom rekao Alija Isaković: ”Ima li neko sposoban, 1970, da odgovori na pitanje: Je li u BiH – bosanska književnost ili je BiH ogranak srpske i hrvatske književnosti? Možda nema muslimanske književnosti, ali to onda nije moguće jer u BiH  postoje muslimani i – šta će onda tom narodu tijelo bez duše ?”

Ali, kao što je rekao Mak Dizdar: “Vrijeme je da se misli o vremenu” – tako su i sedamdesete godine i djela Rizvića i Isakovića, a posebno pojava “Biserja kao izbora iz muslimanske književnosti” bile prijelomne u razvoju bošnjačke kulture u vrijeme komunističke vladavine, poslije čega više ništa nije bilo isto.

Tada posijano sjeme, kao dokaz postojanosti bosanskog jezika, bošnjačke književnosti je sazrelo u kulturnu i duhovnu puninu, ne apstraktnog i deklarativnog, nego stvarnog priznanja postojanja bošnjačkog naroda, sa njegovim političkim dignitetom i kulturološkim zasebnostima utkanim u višeznačnost BiH –kako to Rizvić i Isaković, kao nosioci  spomenutih vrijednosti lucidno, vizionarski i historijski utemeljeno kažu: “BiH nije zemlja mržnje i straha, već fundus različitosti koje se time ne isključuju, već predstavljaju tapiseriju bogate tradicije i duhovnosti”.

Decenijama poslije, o Bosni i “bosanskom duhu”, u drugačijim okolnostima, ali sa istom spoznajom o Bosni kao paradigmi suživota i multikulturalnosti, fra Petar Anđelović kaže:

„Bosna je važna jer je ona oznaka za civilizacijski proces koji se kroz historijske promjene i političke događaje odvijao tijekom cijelog jednog milenija.

Bosna je uvijek bila mjesto susreta naroda, religija i običaja i po tome je bila neobična, zanimljiva i velika, i kao takvoj njoj nema smrti, jer ako bi nestala Bosna, nestao bi primjer kako bi ljudi mogli živjeti zajedno i nadživjeti sve prijetnje nadolazećih vremena.“

Upravo zbog ovakvog bića Bosne i Hercegovine, zbog jedinstvenog prožimanja njenih kultura i običaja, zbog te tapiserije različitosti, bilo je sasvim logično, pa skoro i jedino moguće, da se upravo u njoj, kao očekivanom i projiciranom garantu jedinstva buduće jugoslavenske federacije održe ZAVNOBiH i AVNOJ kao možda dva najznačajnija okupljanja u modernoj historiji južnoslovenskih naroda.

Posebnost BiH tada nije bila sporna, ali, nažalost, odstupilo se od iskazanog stava o nacionalnoj ravnopravnosti Bošnjaka, iako je duh ZAVNOBiH-a svoju istinsku sadržajnost i pojavnost imao upravo u BiH – jer se nikada u savremenoj bošnjačkoj historiji nije pojavio pokret koji bi opstojnost Bošnjaka posmatrao kao unilateralan koncept ili koji bi negirao Bosnu kao višeslojnu nacionalnu zajednicu, njenu samostalnost ili njen multietnički karakter.

Naprotiv, Bošnjaci očuvanje svoje nacionalnosti i duhovnosti vide u kauzalnoj povezanosti sa zaštitom, očuvanjem i jačanjem države BiH.

Zbog toga je ZAVNOBiH važan i zbog toga, trezveno, bez glorifikacije i pretjerivanja, ali sa odnosom poštovanja prema temeljnim postulatima, želimo da obnavljamo i jačamo vrijednosti ZAVNOBiH-a.

I da našim najboljim građanima, intelektualcima i umjetnicima dodjeljujemo nagrade nazvane po tom datumu i događaju. Da se ne zaboravi, to je bio temelj obnove državnosti naše domovine, potvrđen međunarodnim priznanjem BiH kao ključnim i najvažnijim političkim momentom XX stoljeća.

Na kraju želim uputiti iskrene čestitke ovogodišnjem dobitniku i poželjeti mu, prije svega, dobro zdravlje.

I završit ću jednom rečenicom koju sam pročitao prije par dana, a koju je upravo kazao naš laureat: „Bosna je“, kako on reče, „pametnija od svojih naroda“.

I zaista je u pravu. A i njeno hiljadugodišnje trajanje svjedoči da je rekao istinu.

A veliki ljudi su samo oni koji su na strani istine i pravdoljubivosti. I interesantno, to je i zadatak književnosti – da bude, kako kaže Tolstoj, na tragu istine.

Kako u jednoj pjesmi reče nobelovac Kipling:

„Ako možeš da sačuvaš vjeru u sebe kada sumnjaju u tebe,

Ako možeš biti  žrtva laži a da sam ne upadneš u laž,

Ili da te mrze a da sam ne daš maha mržnji,

Ako možeš da pogledaš u oči i pobjedi i porazu,

Ako možeš da gledaš tvoje životno djelo pretvoreno u prah i da ponovo prilegneš na posao

I izgubiš i ponovo počneš da stičeš,

Ako možeš da sačuvaš svoju čast,

I da ostaneš skroman,

Tada ćeš biti veliki čovjek ...“

To je naš Avdo.

Svako dobro.